srijeda, 27.08.2008.
I bajka ponovno oživljava zvukom crkvenog zvona...
Sve je prolazno... Ali u toj prolaznosti ostaje trajni duh,živi duh.
Penjem se polako. Noge mi prolaze kroz suhu,žutu travu. Možda je i ona zaboravljena kao i sve oko nje... Penjem se. Jedino mala brdašca kamenja ponosno stoje jer znaju da ih je majka priroda klesala i podarila im neuništivi duh. A sve ostalo kupa se u prolaznosti. Priroda briše rad svoj sukreatora-čovjeka.
Što vidim? Vidim zapuštene kamene kuće, osušene vrtlove i ruke Nje koja sebi vraća oduzeto.
Nekoć je tu sve bilo živo. Postojali su ljudi koji su živjeli u skladu s prirodom... Hvata me nostalgija. Čarobne, surove bajke više nema. Ugasla se zauvijek. Preci više ne žive kroz svoje potomke, tu, na mjestu gdje se čovjek stapa sa prirodom. Ostao je jedino veliki jablan kao simbol života koji je umro. Oronule kamene kuće sada su kao prazni grobovi,ali i oni će nestati.
Nešto me doziva. Srce polako osluškuje. Stojim ispred kamene kuće. Osjećam... U svakom kamenu tinja živa iskrica koja želi pričati o onim vremenima, o muci ljudi, hrapavim rukama što oblikuju svaki kamen,o čistoj radosti djece,o životinjama... Iskrica mi uzbuđeno želi pokazati sve te slike. Ne želi utrnuti, želi pričati o prošlim vremenima, o životu.
Ali ja ju ne mogu čuti. Ne mogu vidjeti čudesnu bajku koju mi želi pokazati. Znam što trebam, osluškivati zvukove zvona usamljene i ponosne crkve. Čekam... Jedan, dva, tri... Zvukovi se razliježu selom,usamljeno.
Bajka je opet oživjela u mom srcu. Mjestom se razliježe dječja vika, psi radosno laju, ljudi obrađuju svoje vrtove, polja, krave muču, skromne kuće ponosno se uzdižu. U zraku se osjeća rad, život, težačko zadovoljstvo... Sve je živo.
Ne mogu se zasititi te slike. Samo promatram i blago se smješkam, zadovoljna.
Zapuhao je vrući vjetar i sve je nestalo. Znam, više nema ljudi. Na Zapadu su ispod jablanova... Ali osjećam da žive u kamenu svojih kuća... Tiho me dozivaju...
U daljini vidim starog ponosnog čuvara tog ugaslog svijeta. Čuva sliku prošlosti i ako mu se približiš priča svoju priču, od rođenja do vječnosti...
- 13:03 -
utorak, 26.08.2008.
Milo moje Ne
- 14:15 -
ponedjeljak, 25.08.2008.
Tamo gdje život umire
Toliko mnogo ljudi, toliko malo živosti. Zanimljivo je i pomalo tužno promatrati ljude kako gube kap po kap svoje energije,vedrine, uzbuđenja. Zasigurno, ne ponašaju se svi ljudi kao roboti,ali sve je manje i manje takvih ljudi. Što reći, kao da netko iz nas usisava našu vitalnost. Bilo bi prelijepo reći da se i ja izdvajam iz te sive okoline,ali nisam. U stopu je pratim ili čak premašujem. Gdje je nestao čovjek koji ne razmišlja o tome kako će neki njegov iskazani osjećaj shvatiti okolina? Gdje je nestao čovjek koji će pun radosti zagrliti svoga prijatelja uopće ne razmišljajući o tome tko što gleda? Možda nismo sami krivi zbog ovakvog života. No nije mi namjera tražiti krivca. Svi smo pomalo krivi,a tko nosi glavnu krivnju više nije ni bitno jer ju ionako osjećamo.
Zaista su mnogi ljudi postali poput robota. Ne žele pokazivati svoje osjećaje, ne žele se baciti u more života, uzbuđenja, drame, žele samo pasivno sjediti i gledati, što li gledati, ne znam. Možda bih mogla u ime svih ljudi govoriti o našem sumračnom stanju. Vjerujem da će nekom broju ljudi biti čudna svrha te naše pasivnosti. Pa zapravo nije tu ništa čudno. Mi se panično bojimo ranjavanja. Gledajte, ako pokažemo neke osjećaje ljudi će ih možda krivo protumačiti,a važno nam je što oni misle. Ako se upustimo u napetosti života, velika je mogućnost da se ranimo. Što nam onda preostaje nego umirati živući. Bolno mi je ovo pisati jer znam da nisam izdvojena iz ovoga. A najgore moje strahovanje je da nikada i ne budem izdvojena. Vjerujte, nije lako cijelu stvar promijeniti. Zaista nije lako.
Čovjek neće biti nečega svjestan sve dok mu se ne pokaže i druga strana. I ja sam ju vidjela. Upoznala sam ljude koji zaista žive, dišu punim plućima. I shvatila sam da sam ja bolna suprotnost tomu.
Netko će možda reći da pasivan čovjek treba više izlaziti, biti među ljudima i sl. ,ali vjerujte, tu itekako čovjek može ostati rezerviran.
Mogu primijetiti da se nalazimo dobu živih mrtvaca. Sve se vrti oko lažne udobnosti, lažnog pokaza osjećaja… Lažnog svega. Ljudi koji se izdvajaju iz ovog vrtloga žive smrti su zapravo iznimni ljudi. Nema tu nikakvog uveličavanja.
Nikad nisam mislila da je baciti se u vrtlog života toliko teško! Što smo mi ljudi postali? Previše isfrustrirani, depresivni, melankolični. Naša životna energija je ravna nuli.
Gdje li ste vi izuzetni ljudi! O kako li ste samo potrebni ovom svijetu! O kako li ste samo potrebni meni!
Zbog vas ja sada krećem u vrtlog života.
- 22:42 -
Čvrsto odlučujem.
Iskreno? Dosadila sam samoj sebi pisanjem o smislu, vlastitom upoznavanju i sličnim stvarima. Ne kažem da to sve ne stoji, dapače,ali trenutačno mlatim praznom slamkom. Što govoriti o nečemu što još ne primjenjuješ? Oh, daleko od toga da ja to ne bih htjela,ali očito to nije tako lako kako potiho priželjkujem.
Istina, pomalo sam izgubljena. Znam da sam izgubljena jer nisam zadovoljna ovim sada stanjem,a ono što želim ne znam primijeniti. Ili pak znam,ali ne želim nikakvu žrtvu. Da takva sam ja. Ne znam se žrtvovati. Bolje reći, ne želim se žrtvovati. Možda mi treba neki čvrsti glas koji će reći: « Pa što ti je za boga dragoga?! Priberi se! Samo tu jadikuješ,a ništo ne činiš! Što misliš, da će sve pasti s neba,a ti samo moraš skupljati božje darove po zemlji?! Pa priberi se!»Hm, što mislite, koji mi je vrag… Mislim da opet pokazujem svoju stranu mlakonje. Jadno, zar ne. Znam,znam,znam. Gotovo je sa tim. Pismeno samu sebe obavezujem da ću napokon napraviti taj jedan pišljivi korak promjene! Hoću! Ha, koje žalosti! Odlučim napraviti korak,a ne znam u kojem smjeru! Sjever ili jug? Ili pak, istok ili zapad? Misli, samo misli… Želim promjenu, znači nisam zadovoljna sa sobom. Kako se promjeniti? Prvo se trebam upoznati. (Ma dajte, znam koliko je ovo otarasano,ali moram opet vrtjeti istu dosadnu stvar.) Upoznati sebe-voljeti sebe. Ali pobogu, ne treba mi isfurana teorija nego konkretni primjeri,djela! I dalje od ovoga ja ne mogu, ne znam. Kakav će biti moj prvi korak? Trebam li se početi baviti onim što me ispunjava? Trebam li više provoditi vremena sama u prirodi što me iscjeljuje? Trebam li se uvijek nasmijati sebi u ogledalo? Što li trebam?
Ne, nažalost, nije ovo samo puko piskaranje. Ovako suočavam samu sebe sa činjenicama i pokušavam naći jedan odgovor u moru njih. Dosta je bilo bježanja. Možda trebam nekakav vjetar u jedra? Oh, mislim da bih bila jako zadovoljna sa tim. Da, bila bih.
- 12:29 -
nedjelja, 24.08.2008.
I možda je to smisao...
Nikad se nisam pretjerano mučila sa pitanjima tipa: tko sam ja; zašto živim baš sada,u ovom dobu i sl. Jednostavno izgledalo mi je kao da nemam potrebe za takvim što. Pa što bi uostalom moglo promjeniti? Ali sada razmišljam o tomu. Ja postojim. Rođena sam,osjećam,mislim itd. Zašto imam baš ovaj život? Zašto živim baš ovdje gdje živim? Zašto imam baš ove roditelje? Zašto imam baš ovo tijelo? Pitanja je bezbroj. Što je pravi odgovor, nemam blage. Možda ga nikada i neću saznati. Jedino osjećam u sebi nadu, nadu u smisao svega. Ne znam je li svijet prepun smisla i je li moj život ima zaista smisao. Nadam se tomu. Ako život ima smisao i prema tome ako moj život ima smisao onda s razlogom sada postojim. Imam neki cilj,neku dužnost, neko mjesto u svijetu. Nisam bezvezni slučaj nego mogu nešto i učiniti. Nisam zaboravljena. I nikad neću biti.
Možda je sve ovo obmana, iluzija. Ne znam. Ali pošto vjerujem u smisao vjerujem da mogu i da moram dati sve od sebe u ovom svijetu. Vjerujem da moram djelovati. S razlogom sam ovdje gdje jesam, prema tome imam neku svrhu. Za tu svrhu moram dati najbolje od sebe.
Kažeš što ako je ta svrha čista maya-iluzija? Iskreno, ja u to ne mogu vjerovati,ali sada ću pretpostaviti da je tako. Što bi se meni osobno dogodilo? Sve bi bilo porušeno iz temelja jer sve sam gradila na jednom temelju-smisao. Nema smisla. Nema razloga za ničim,niti je meni «upisano u zvijezdama» nekakva viša dužnost. Ja otpadam. Osjećam nepravdu jer zaista nije pravedno da svatko nema iste uvijete za život i istu mogućnost napredovanja. Koja korist živjeti u takvom svijetu? S druge strane pošto sam samo slučaj opet ću učiniti sve da se izdignem iz tog stanja. Nije bitno na koji način,glavno je da ću nakraju biti viša od pukog slučaja. Ne želim biti zaboravljena. Napravit ću sve samo da to ne budem, premda koja mi korist da ne budem zaboravljena kada ja više neću postojati. Trenutačno, zemaljsko zadovoljstvo.
Sada kada ovo dvoje usporedim, smisao i bez smisla, zapravo mi se svodi na sličnu stvar. Da mi je dano birati (a da nemam nikavih temelja na kojima sam gradila svoj život,svoj odgovor na tko sam), vjerojatno bih opet uzela smisao,ali ne baš sa nadmoćnom prednošću jer se sve u osnovi svodi na slično ili isto.
Ako vjeruješ u smisao ustraj u tome jer će inače tvoj život biti krhki brodić na podivljalom moru. Ako pak vjeruješ u nesmisao,slučajnost onda ustraj također u tome jer ipak sve se svodi na našem djelovanju. Smisao ili ne 'samo' je pokretački vjetar.
Ja sam našla svoj odgovor na to zašto sam baš sada ovdje. Smisao.
Tko sam ja? Dio svemira, dio Života, kap u oceanu…
Osjećam jedno snažno pitanje… Ako si dio Života, dio Svijeta kako li samo možeš osjećati odvojenost? Ah, još uvijek ju osjećam. Osjećam se kao znanje koje nije primjenjeno,kao vrhunski auto koji nije pokrenut itd. Da svakako, nedostaje mi spoznaja ovoga. Drugo je govoriti o ljubavi,a drugo ljubiti, drugo je govoriti o životu u planini,a drugo je živjeti. … Zašto sve ne može biti tako jednostavno? … Vidite, ja znam sve ovo,ali ništa ne primjenjujem. Ja znam da treba raditi,a opet ne radim i sl.
I kako li ću išta promjeniti? Ne znam, nanovo ne znam. Fali mi spoznaja. Što li je ona, ne znam. Samo znam da mi nedostaje. Kako li ću je dobiti ne znam. Pa što li onda znam? Ništa, opet samo preostaje nada u smisao.
- 16:53 -
subota, 23.08.2008.
Jednom ću se upoznati...
Za svaki problem možemo naći rješenje u nama. Za svaki negativni osjećaj rješenje opet nalazimo u nama. Rješenje je zapravo jednostavno-voljeti sebe. Kada čovjek voli onda voli bez obzira na nesavršenost, pogreške itd. koje ima voljena osoba. Što znači da se volim? Znam da sam nesavršena,čudljiva, pomalo zatvorena i ne rijetko krivih zaključaka,ali to sam ja, po tome sam na jedan način nesavršeno savršena. Volim se onakva kakva jesam, ne očekujem savršenstvo od sebe i poštujem i cijenim trud kojim želim promijeniti svoje negativne aspekte. I ako odmah ne uspijem u tomu znam da sam se trudila i da ću se još truditi i zbog toga cijenim samu sebe.
Na prvi pogled ovo izgleda tako jednostavno,ali zašto se još uvijek necijenimo dovoljno (ili nikako) i premda smo ovo bezbroj puta čuli i pročitali? Meni pada na pamet samo jedno- ono što poznaješ to voliš, ono što ne poznaješ od toga strahuješ.
Pa ako se nešto istinski voli mora se znati zašto se to voli. Lako je voljeti biljku, tako je jednostavna, lijepa,mirisna... Ali čovjek... Čovjek je tako čudljiv,promjenjiv,tajnovit... Kako možemo upotpunosti voljeti sebe kada se ni približno ne poznajemo? Ne možeš istinski voljeti osobu XY iz Azije ako je istinski ne poznaješ...
Ali što znači to upoznati sebe? Zvuči toliko izlizano da je i izgubilo smisao. Što znači moja bol, usamljenost,ljutnja,nemir itd. ? Od kud ti osjećaji dolazi i što im je uzrok? Zašto nam se svijest protivi dubljem kopanju naše psihe? I zašto osjećamo bol pri uopće pomišlju da ćemo istražiti uzrok nekom osjećaju? Strah. Opet strah. A što drugo i osjećati kada diramo u nešto nepoznato,a čije posljedice itekako na kraju na sebi osjećamo.
Mi smo sami sebi toliko strani. Polako uviđam koliko o sebi ne znam i koliko me je strah uopće pokušati sebe upoznati. Uzet ću jednu sliku, moje nesvijesno/ podsvjest je veliko umjetno jezero, njegova brana je moje protivljenje/strah od upoznavanja jezera,a okolina jezera je pomalo pustošna. To je moje mjesto,psiha. Želim li da nestane pustoš moram maknuti branu i pustiti da voda protječe. Napravit ću korito za vodu,ali hoće li korito biti ispravno ili će jezero poplaviti moje mjesto? Što ako na taj način napravim ogromnu, možda čak nepopravljivu grešku? Ali suprotno tomu,ako sve (pa i nemora baš sve) bude uredu onda više moje mjesto neće biti pustošno,nego plodno. Hoću reći, smanjimo li svoje ogromne napore za pravljenje brane i za gledanje je li brana negdje popustila, mogli bi ju polako pustiti i dopustiti da voda natapa većinom sušna polja. Tada ćemo imati ogromnu korist od prvotnog jezera i više nećemo imati bojazni od njega. Ako uzmognemo od staha vlastitog upoznavanja i ako odlučimo istražiti našu podsvijest, upoznati ćemo sami sebi i naučiti kako funkcioniramo i lako ćemo rješiti kvar ako ga bude bilo. Ako znamo kako u potpunosti funkcionira kompjuter onda ga možemo stopostotno iskoristiti.
Vidim,lako je ovo pisati,a djela? Vjerujte mi, držim ovo napisano za činjenicu,ali nemam odvažnosti za ovakvo što! Nimalo... Ali morat ću nešto učiniti u vezi ovoga...
Nevalja biti nestrpljiv, treba polako,sustavno i učinkovito početi upoznavati sebe. Korak po korak. Ja sam napravila prvi korak. Pružila mi se prilika. Moj osjećaj usamljenosti. Počela sam ga razrađivati,polako. Našla sam odgovor. Polako sam ga odlučila primjenjivati.
Kako je najlakše početi sa vlastitim upoznavanjem? Meni se čini da je za to izvrsno seciranje osjećaja koji se bude u nama. Zašto se bude, koliko snažno,što nam govore itd. I onda polako slažemo vlastiti mozaik.
Jesam li previše optimistična kada govorim da ću se jednom naći? Ne znam. Volim vjerovati da sam realna. Ali važno je biti čvrst u svojoj namjeri što ja,htjela ne htjela priznati, još nisam. Osjećam se kao putnik koji se spremio za putovanje ali koji se nesigurno kreće i okreće nazad da bi se možebit opet vratio na početnu točku.
Hoću li napraviti odlučujući korak? No,hoću li?...
- 13:55 -
petak, 22.08.2008.
Bolni osjećaj...
Ne bih baš znala koliko je općenito zanimljivo čitati nečiju pripovijest, nečiji život,ali možda uopće nije važno koliko je što zanimljivo...
Gdje prvo početi? Možda je najbolje sa povodom svega ovoga.... Naravno čovjek uvijek razmišlja o sebi,nebitno koliko plodonosno. Koliko li mi se puta samo znalo dogoditi da neku misao koja mi je tako silovito došla još silovitije odbacim. Uzrok tomu je strah. Strah da se samoj sebi razotkrijem. Strah da napokon uvidim svoju golu,bojažljivu prirodu koju sam pošto-poto htjela potisnuti. Kako je ironičan pokušaj da sakrijemo sami sebe od sebe! Znamo da sve ima svoj uzrok, znamo da naša potištenost, tuga, bol itd. ima uzrok u nama i znamo da to moramo rješiti,ali kako je samo ironičan pokušaj zatvaranja očiju za stvarnost koja neće nestati, dapače! Mogu slobodno reći da je to zatvaranje za tako očitu stvarnost sulud i glup pokušaj vlastite obmane,ali nažalost, očito uspješan.
Što me potaklo da počnem (nanovo) dublje shvaćati sebe? Knjiga. Knjiga uvijek može pomoći u prepoznavanju vlastite i cjelokupne prirode... Tu je čast ovaj put imao C.G.Jung i njegova,mogla bih reći autobiografija „Sjećanja, snovi, razmišljanja“. Poznati psihijatar 20.st. očito na mene ostavlja trag. Ali nemam ni najmanju namjeru govoriti o knjizi,samo sam je spomenula kao povod ovom pisanju i ovom blogu.
Nešto me muči,nešto u meni. Nekakav osjećaj. Usamljenost i potištenost. Pokušat ću biti koliko toliko što manje subjektivna i naći uzrok tom osjećaju. Dakako, ovaj osjećaj nije odjedanput provirio nego je pokušao meni progovoriti,pokušao mi je očito nešto kazati svaki put prije nego li sam ga žestoko potisnula u svoju dubinu... Možda je bolje da sama sebi priznam načine kako sam ga potiskivala. Naravno, drugi su mi bili krivi. Krivi ljudi, kriva okolina,krivo sve. Druga okolina, drugi ljudi, drugo sve i ista stvar. Koje imam opravdanje za ovo? Ah, ne znam... Možda opet trebam neke druge ljude... Ali opet bude ista stvar. Promjenila sam svoju okolinu (premda naravno promijena uopće nije imala veze s ovim),ali situacija je bila ista. Dakako, moram priznati da je stvar u meni. Priznajem to i pišem to,ali nekako mi ne dolazi do svijesti... Zašto osjećam usamljenost? Primjećujem da ima milijun razloga u meni za takvo što. Što bi drugo čovjek mogao osjećati kada se ne želi, zapravo boji otvoriti drugima? Što bi drugo mogao osjećati kada zna da ne živi punim plućima i kada zna da je velika mogućnost da i drugi to uviđaju? A naposljetku, što bi se drugo i moglo osjećati kada čovjek nije zadovoljan upotpunosti sa sobom...
I kako se osjećam nakon tog saznanja? Isto jer ne znam što poduzeti,kako da promjenim situaciju. Bilo je lijepo nekad osjećati tračak povezanosti i ispunjenja,ali sada vidim da je to bila samo slatka obmana. Obmana koja koči. Nemam potpunu namjeru za vlastitim mjenjanjem jer znam da će doći,i premda mali trenutak tog osjećaja povezanosti. Teško se uhvatiti mukotrpnog posla i plivati protiv struje, lakše se pustiti vodi da te nosi i biti zadovoljan mrvicama. Žalosno,slažem se. Ali moram se promijeniti, ne volim ovaj sadašnji osjećaj. Mogu reći da ga mrzim,prezirem.
Usamljenost... Biti sam, živjeti sam (premda je takav samo osjećaj), biti neshvaćen i neprihvaćen. Zapravo, uopće nije bitno koliko je što točno, koliko je to zaista prava slika stvarnosti jer ja živim kroz sebe, moje misli o svijetu su zapravo moj svijet i koliko god one bile nerealne one su za mene čista stvarnost. Ali ovaj put si moram priznati da te misli imaju osnovu. Tko je kriv za osjećaj neshvaćenosti,samoće,neprihvaćenosti? Ah, opet ja! Ja i moj kukavni strah. Zapamtila sam osjećaj vlastite razočaranosti i ne želim ga opet ponoviti. Pribjegavam samoj sebi i zatvaram se u oklop jednobojnosti,ravnodušja zbog straha da se ne razočaram, da ne budem povrijeđena. Očito je da sam uspjela u svojoj namjeri,ali posljedice toga mi nimalo nisu drage,a ni lake. Pomalo sam se otuđila od svijeta. Kako se uopće može osjećati ptica koja se izdvojila iz svoga jata? Kako se uopće može osjećati cvijet koje je sam na proplanku?... Tko je kriv za moj strah? Jesu li možda drugi ljudi jer su mi pokazali svoju nesavršenost, ljutnju,nepravednost,ljubomoru? Možda... Ali da imam itimalo povjerenja u sebe to mi ne bi bilo bitno,ali očito nemam... Pa ljudi su nesavršeni baš kao i ja. I imaju svoje pogreške baš kao ja. I krivo rasuđuju baš kao ja. Pa ja sam oni...
Da je barem moguće uzeti čarobni štapić i samo reći: „ Želim ukloniti uzrok svome nevaljalom osjećaju i ukloniti sam osjećaj.“ ,ali to ne ide tako. Taj osjećaj nije prokletstvo kako očito mislim. Ono me upozorava, ono želi da se promjenim, da postanem sebi lakša. Ah, da samo mogu čuti što mi želi reći! Da samo mogu prihvatiti njegovu poduku! Da barem nisi usamljenost, bilo bi mi lakše približiti ti se ,ali ovako me boli, užasno boli....
- 19:26 -
Pokušaj uvoda...
Već duže vrijeme razmišljam o ovom malom pothvatu, pisanju o mojim najdubljim i najintimnijim mislima. Mislim da ću se i ja počesto ovdje suočavati sa samom sobom i početi razmišljati o stvarima koje sam izbjegavala duže motriti (zapravo koje sam uopće izbjegavala motriti). Koliko je zaista dobro i ispravno pisati ovako što ovdje, na vidljivom, ne znam premda imam dosta simpatije prema tomu. Prvenstveno, ovako je smanjena šansa da se misli povežu sa misliocem, odnosno da dođe do „čitanja dnevnika“,a druga stvar je ta da onaj koji ovo ovdje bude čitao biti će što manje izložen maskama koje prekrivaju istinske misli. Naravno, nemoguće je očekivati da se nešto ne pokuša prekriti (više nesvijesno nego svijesno),ali sve dok čovjek sam sebe ne upozna teško je za očekivati da će dati da ga drugi u cijelosti upozna premda bi to najčešće i volio.
Ne namjeravam govoriti o čistim događajima iz osobnog života jer oni,nasumce postavljeni, i ne daju najčešće nikakav uvid u ono skriveno, premda se neću ustručavati ipak neke vidljive stvari povezati sa mojom skrivenom prirodom.
Možda sam uzela za sebe jedan veliki podhvat koji mnogi i u poznim godinama nastoje izbjeći-upoznati sebe,ali moj nutarnji nemir me polako upozorava da ne smijem zanemariti njegov uzrok... Stvar je u tome što je drugačije nešto samo misliti i drugačije je te misli napisati. Kad je misao napisana poprima konačan oblik, ne možemo ju tako lako zanemariti i staviti u neki drugi plan jer je ona tu, doziva nas i ne da nam da se opet na nju oglušimo.
Koliko ću biti uspješna u svom cilju ne bih znala, osim možda da ovo neće biti nimalo lako,ali barem sam se pokušala...
"Moj savjet tebi, tko god da si.
Ti koji imaš želju za istraživanjem misterija prirode.
Ako ne nađeš u sebi to što tražiš, nečeš naći ni vani.
Ako ignoriraš savršenstvo svoje vlastite kuće, kako možeš ciljati da češ ga naći negdje drugdje?
U tebi je sakriveno blago svih blaga.
O čoviječe, upoznaj sebe i znat češ Svemir i Bogove."
(Natpis na ulazu Hrama u Delphiu, Grčka)
- 17:47 -